Grgo Šore
(Seget Donji, 15.02.1915. - ?2000.)
građevinski tehničar rodom iz okolice Trogira, dobar je dio života proveo u Travniku (BiH), a tek nakon umirovljenja (1975. g.) vraća se u rodni Seget. Tijekom Drugog svjetskog rata, dvoumio se između vojnih i civilnih dužnosti pa je tako, prema vlastitom iskazu, po nastanku NDH najprije odlučio dobrovoljno pristupiti domobranskoj vojsci u kojoj je služio kao časnik do ljeta 1942. g. Otpušten je (opet) na vlastiti zahtjev – jer je bio osobno nezadovoljan statusom okupirane Dalmacije u kojoj su mu članovi uže obitelji zbog svoje nacionalnosti (… kao Hrvati …) bili progonjeni od strane talijanskih vlasti. Nakon demobilizacije, neko vrijeme radi u svojoj struci građevinskog tehničara na izgradnji nasipa uz rijeku Savu (od ljeta 1942. do ljeta 1944. g.), a potom odlazi u Travnik s namjerom da se opet pridruži domobranima. No, prije nego je nastupio u vojnu službu utvrđeno je da boluje od TBC-a, te je primoran vojnički život zamijeniti liječenjem u travničkoj bolnici, u kojoj ostaje sve do kraja rata. Činjenica da stjecajem navedenih okolnosti nije sudjelovao u vojnim ili političkim aktivnostima NDH nedvojbeno je pomogla G. Šori da u novom političkom kontekstu (DFJ/FNRJ) nastavi raditi posao za koji je bio kvalificiran i da pritom čak napreduje u skladu s postignutim rezultatima. Pritom nije bila manje značajna niti činjenica koju navodi u svojim sjećanjima da mu je brat poginuo kao borac NOViPOJ - što može potrvditi i popis učesnika NOB-e objavljen u zborniku Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije Trogirski kraj u NOB-i 1941-1945. (Split, 1984., str. 1076). Tu se, naime, uz još trojicu partizana iz Sigeta Donjeg istoga prezimena spominje Frane Šore ( rođen 1917.), sin Markov, s nadimkom Čelik – ribar, prijeratni komunista i organizator ustanka u Segetu Donjem, koji se pridružio NOV-i u Bosni 10.03.1942. gdje je iste godine poginuo u blizini Livna kao komandant Cincarskog partizanskog odreda.
No, njegov 2 godine stariji brat Grgo preživio je Drugi svjetski rat i po njegovu se završetku najprije zapošljava u Građevinskom odjelu Okružnog NOO-a u Travniku na obnovi ratom razorenih kuća, a kada je zbog reforme državne uprave ovaj Okružni NOO ukinut, postavljen je za direktora Zemaljskog građevinskog poduzeća „Vlašić“ (1947). Ali zajedno s rukovodećom funkcijom primio je i poziv na članstvo u KP koji doživljava kao obavezu, bez mogućnosti izbora - ( … Moja lična uvjerenja su bila socijalistička ali ne i komunistička. Ali kako u to vrijeme to objasniti onima koji bez skrupula upravljaju…). Zato pristaje postati partijskim kandidatom. Međutim, još prije nego je službeno primjeljen za punopravog člana, Informbiro donosi rezoluciju O stanju KP Jugoslavije (28.06.1948.) koja je uzrokovala novu političku krizu u zemlji. Ona se na međunarodnom planu manifestirala otvorenim sukobom a potom i potpunim prekidom političkih veza između Tita i Staljina, dok je na planu unutarnje politike najprije podijelila komuniste a potom potaknula partijsko rukovodstvo na bespoštedan obračun sa svima koji su izgubili njihovo povjerenje. U kategoriji „neprijatelja domovine i naroda“ odjednom se našao i G. Šore, te je 21. lipnja 1949. uhapšen i slijedeća 3 mjeseca interniran u sarajevskom zatvoru, da bi u rujnu iste godine bio (među prvima) otpremljen u tek otvorenu kaznionicu na Golom otoku. Tamo je proveo pune 3 godine proživljavajući najsurovije metode političkog preodgoja: iscrpljujući fizički rad uz uskraćivanje osnovnih životnih potreba, te različite oblike psihičkog pritiska. Zbog teških uvjeta života u kaznionici ponovno je obolio od stare bolesti na plućima, pa je nakon neuspjelog liječenja u improviziranoj bolnici na Golom otoku, na kratko prebačen u sarajevski zatvor te, konačno, oslobođen čak i nešto prije isteka predviđene kazne (koja je tijekom vremena narasla od 2 na 4 godine). Ali, i tako skraćeno zatočeništvo (u trajanju od 3 godine, 3 mjeseca i 3 dana) ostavilo je na njemu neizbrisive tragove. Prije svega, doživio ga je kao nepravdu uzrokovanu kombinacijom ljudskog jala i zloporabe položaja (… Ja radim pošteno i postižem dobre rezultate. Zapeo sam Srbokomunistima za oko, i oni me potpuno nevina šalju na Goli otok…). Nadalje, u logoru je dugotrajno izgubio zdravlje, a privremeno i posao tako da je njegova obitelj neko vrijeme ostala bez ikakovih sredstava za život. Na posljetku, čak i nakon što se vratio normalnom životu na slobodi, ne napušta ga uvjerenje da je zauvijek ostao obilježen svojom kažnjeničkom prošlošću (… Ipak su mi jednog dana dali posao i počeo sam raditi kao građanin drugog reda pod paskom…). Niti činjenica da je od izlaska iz logora do umirovljenja (1952.-1975.) imao solidan posao u Travniku - a jedno vrijeme čak i funkciju direktora ondašnjeg Stolarskog poduzeća – nije mogla izbrisati teška sjećanja na proživljenu torturu i poniženja. Ona su, ipak, slijedećih 30-ak godina ostala duboko potisnuta prije nego ih je Grgo Šore zapisao u nekoliko varijanti svojih uspomena koje - na kraju i unatoč svemu - zaključuje riječima:… Neka ne dođe do osvete po ovim zbivanjima. Ja opraštam, ali ne mogu zaboraviti sa željom da se više nikada ni u kom vidu ne ponovi.
Radnu knjižicu iz kaznionice na Golom otoku, sjećanja na godine internacije, jednu fotografiju (vjerojatno svojih rođaka) iz Drugog svjetskog rata, te dio službene korespondencije Grge Šore s institucijama Republike Hrvatske - u opsegu od ukupno 16 predmeta nastalih od 1945.-1998. g.- otkupio je HPM od njegova sina Stjepana u veljači 2000., kao autentično i jedinstveno svjedočanstvo o mračnoj strani poslijeratne jugioslavenske povijesti.
Kaznionica na Golom otoku (službenog naziva Radilište Mermer) nastala je na vrhuncu sukoba Tito – Staljin, oko godine dana nakon donošenja Informbiroove Rezolucije o stanju KP Jugoslavije kojom je dotadašnji saveznik i neprikosnoveni uzor jugoslavenskih komunista, J. V. Staljin, doveo u sumnju ispravnost političkih odluka predsjednika FNR J, Josipa Broza Tita. Zbog toga je radikalan prekid KP Jugoslavije s Moskvom – idejno-političkim liderom zemalja Istočnog bloka - izazvao snažnu zabunu (gotovo jednaku stanju šoka) među njezinim članstvom, koje je partijsko rukovodstvo, jakim argumentima i u što kraćem vremenu, trebalo uvjeriti u ispravnost (upravo) svojih političkih stavova. Budući da je to bio poprilično težak, a u nekim slučajevima i nerealan zadatak, jedna od prokušanih brzopoteznih metoda uvjeravanja bila je gruba represija nad previše sumnjičavim pojedincima. Ona je u pravilu započinjala već istragama OZNA-e i njezina posebnog Odsjeka (II) za sigurnosnu i protuobavještajnu djelatnost (UDBA-e), potom se pojačavala internacijom u postojećim zatvorima te, konačno, završila preodgojem u specijalnoj kaznionici smještenoj na teško pristupačnom i nenaseljenom otoku podno Velebita (nedaleko Raba), znakovita imena – Goli, te na susjednom otočiću Sv. Grgur. U prvoj su fazi svoga postojanja (1949. – 1956.) kaznionice na Golom otoku (za muškarce) i Grguru (za žene) internirale isključivo političke kažnjenike - informbiroovce, dok u drugoj fazi rada (1956.-1988.) postaju zatvorom (pretežno) za kriminalna djela te Kazneno-popravnim domom za maloljetne prijestupnike. Procjene o ukupnom broju njihovih političkih kažnjenika variraju od 13-16.000 muškaraca i žena od kojih je dio (300-400) tamo ostavio i svoje živote. A (političkim) je zatočenikom u to vrijeme mogao postati svaki član(-ica) KPJ zbog i najmanje sumnje u lojalnost partijskom rukovodstvu, vrlo često na osnovi iznuđene optužbe nekog poznanika iz redova aktualnih ili potencijalnih osuđenika za izdaju naroda i domovine, i to nakon (problematično-provedenog) suđenja u kojem osumnjičenici(-ice) nisu imali nikakve mogućnosti za vlastitu obranu. Pritom im je najčešće bila dosuđena (standardna) zatvorska kazna u trajanju od 2 godine, koja je tijekom izdržavanja mogla biti produžena. Kaznionica je bila zamišljena kao mjesto na kojem će zatvorenici – pretežno komunisti koji su ostali dosljedni Staljinovoj političkoj doktrini i interesima - u potpunoj izolaciji, putem teškog fizičkog rada, te stalnog i intenzivnog „učenja“ i osvještavanja vlastitih zabluda, postići intelektualnu i duhovnu preobrazbu, kako bi se potom vratili (normalnom) životu u društvenoj zajednici. Prema sjećanju bivših logoraša, koji su tek tijekom 1980-ih počeli javno iznositi svoja iskustva, njihovi su tamničari za realizaciju toga cilja koristili niz kaznenih mjera i metoda, među kojima su bile naročito uobičajene slijedeće: (1) bojkot - koji je podrazumijevao potpuno prekidanje komunikacije s određenim (bojkotiranim) kažnjenikom, osim eventualno batinama, te obavezu njegova danonoćnog prekovremenog rada uz istovremeno smanjeno primanje hrane i vode, (2) tragač i labud - iscrpljujuće cjelodnevno prenošenje teškog tereta (uglavnom kamena) u paru, odnosno u „šestercu“ i (3) počast kibli - ponižavajuće i za zdravlje opasno noćno stražarenje nad drvenim nužnikom u baraci. Uz fizičko iscrpljivanje, u cilju psihičke preobrazbe zatočenika primjenjivane su i perfidnije metode pritiska. Tako je jedna od prvih obaveza kažnjenika odmah po dolasku u logor bilo iznošenje stava o njegovu neprijateljskom djelovanju te izjašnjavanje o (ne)postojanju subjektivnog osjećaja krivnje zbog toga; tijekom internaticije svaki je logoraš morao redovito (samoinicijativno, ili na poziv) odlaziti na raport isljedniku (oficiru UDBA-e) kako bi ga informirao o bandi iz redova svojih sudrugova iz logora, ili o bandi koja je još ostala na slobodi; uz to su redovno održavane političke konferencije kojima je bila svrha da rasprave (a potom utvrde i kazne) krivnju (nekog) određenog logoraša optuženog od najbližih i najbolje upućenih kolega (iz njihove barake) za nedovoljno efikasan napredak u revidiranju svojih veleizdajničkih stavova, a zatvorenici koji su (zbog toga) više puta interno kažnjavani (bojkotom) boravili su u izdvojenom objektu 101 u još težim uvjetima svakodnevnog preživljavanja. Osim navedenih mjera prakticiran je i kulturno-prosvjetni rad koji se sastojao u čitanju tekstova o ispravnosti KPJ i neosnovanim napadima Informbiroa na njezino rukovodstvo, te diskusijama na istu temu, izradi referata i zidnih novina, pripremi skečeva i opereta… Nakon izlaska na slobodu bivšim je logorašima pod prijetnjom ponovnog kažnjavanja bilo strogo zabranjeno govoriti o tome gdje su, zašto i u kojim uvjetima bili zatočeni. Zbog toga, kao i zbog načina na koji su bili tretirani u logoru – gdje im nije bilo narušeno samo fizičko zdravlje, već i osjećaj samopouzdanja, samopoštovanja i povjerenja u bližu okolinu – svjedočanstva o Golom otoku još su uvijek sporadična i manjkava, pa sjećanje Grge Šore u tom pogledu predstavlja vrijedan izuzetak.
Naime, o ovoj je temi javnosti tek djelomično dostupna dokumentacija fonda HDA - Odjel/služba za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu SRH (HR-HDA-1560) – u kojem se nalazi cca 17 d/m gradiva nastalog radom KPD Rab - Goli otok (HDA-1560/P-1, Popis dosjea KPD Rab-Goli otok). Na osnovi navedenog arhivskog materijala, ali i sve češćih javnih istupa bivših kažnjenika u medijima, Darko Bavuljak snimio je (2012.) dokumentarni film Goli otok, a povjesničar Martin Previšić (2014.) obranio disertaciju pod naslovom Povijest informbirovskog logora na Golom otoku 1949.-1956. (Isti je autor objavio više znanstvenih radova na tu temu, a za izradu ovog teksta korišteni su slijedeći članci: Previšić, M. 2013. „Broj kažnjenika na Golom otoku i drugim logorima za ibeovce u vrijeme sukoba sa SSSR-om 1948.-1956.“ Historijski zbornik, br. 1/2013., Zagreb; Previšić, M., Prokić, M. 2016. „Ekohistorijski aspekti proučavanja logora na Golom otoku 1949.-1956.,“ Ekonomska i ekohistorija – Časopis za gospdarsku povijest i povijest okoliša, vol. XII., br. 12, Zagreb, str. 186.-196). I na kraju treba spomenuti da se među najranije publiciranim memoarima golootočkog zatočenika nalaze sjećanja Venka Markovskog objavljena (1984.) u SAD-u pod naslovom Goli Otok: The Island of Death: A Diary in Letters (New York: Columbia University Press-East European Monographs), dok je najnoviji primjer knjiga Vladimira Bobinca (iz 2017.) Informbiroovac – Uspomene iz Titova Alcatraza (Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić).
